Prema Međunarodnoj novinskoj agenciji Ahlul Bayt (ABNA), opcija pregovora ili rata su dvije opcije koje Amerikanci godinama koriste protiv Irana; to se ne koristi kao rješenje za postizanje sveobuhvatnog rješenja, već kao poluga za ekonomski pritisak i stvaranje iranofobije u svijetu, ali iz iranske perspektive, pregovori su način za postizanje prava i pokazivanje svijetu jasnog puta za iranski mirni nuklearni pokret.
U bilješci pod naslovom „Između iranskih prava i 'američko-izraelske' nekompatibilnosti: Kuda vodi kriza?“, palestinski pisac i novinar Muhammad al-Ayoubi analizirao je proces pregovora između Irana i SAD-a i predvidio opcije koje predstoje ovim pregovorima:
Pregovori između Washingtona i Teherana nisu samo tehnički diplomatski proces koji se mjeri uspjehom ili neuspjehom jedne ili druge runde; oni odražavaju dublji sukob koji se vrti oko definicije suvereniteta, granica moći, značenja odvraćanja i mjesta međunarodnog prava u svijetu kojim upravlja ravnoteža moći, a ne tekstovi ugovora.
Drugo pravo pitanje je: Hoće li pregovori uspjeti ili propasti? Nego, kakav regionalni poredak će se uspostaviti na „Bliskom istoku“? I ko ima pravo da postavlja njegova pravila?
Iz ove perspektive, mogućnost neuspjeha pregovora više nije vanredna situacija, već praktična opcija za neke strane, baš kao što ni prijetnja ratom nije rezultat nesporazuma, već je sama po sebi alat pritiska koji se koristi za poboljšanje uslova za pregovore ili, ako se ne postignu željeni rezultati, za potpuno ometanje procesa pregovora.
Prvo: Pregovori kao arena za sukob, a ne kao arena za rješavanje problema
Bilo bi pogrešno tumačiti pregovore Irana i SAD-a kao iskren i uravnotežen pokušaj rješavanja krize. Iskustvo nakon nuklearnog sporazuma iz 2015. i naknadnog jednostranog povlačenja SAD-a 2018. godine dokazalo je da Washington pregovore ne smatra dugoročnom pravnom obavezom, već situacijskim alatom, sve dok služe njegovim strateškim ciljevima.
S druge strane, Iran ulazi u svaki proces pregovora potpuno svjestan da druga strana ne traži "pošten dogovor", već potpunu promjenu iranskog ponašanja, kako na domaćem tako i na regionalnom nivou.
Stoga, Teheran insistira na ograničavanju pregovora na nuklearni program i odbija uključiti svoj raketni program ili regionalne saveze, ne iz tvrdoglavosti, već kao odbranu svog temeljnog suvereniteta.
Osnovna dilema ovdje je sljedeća: Washington, pod pritiskom Izraela, želi sporazum koji bi vratio Iran u poziciju strateške sputanosti, dok Teheran svaki sporazum koji smanjuje njegovu moć vidi kao recept za predaju ili buduće ciljanje.
Drugo: Iranska prava između prava i politike
Iranski narativ počiva na jasnoj pravnoj osnovi: Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, koji NPT garantuje. Države potpisnice ugovora imaju pravo razvijati nuklearnu energiju u mirnodopske svrhe, uključujući obogaćivanje uranijuma.
Iz perspektive Teherana, ovo pravo nije međunarodna usluga, već pravna obaveza koja se ne može ukinuti pritiskom ili sankcijama. Ali problem ne leži u tekstovima, već u politici. Međunarodno pravo, kada je u sukobu s voljom za moć, često postaje alat izbora.
Nekim zemljama je dozvoljeno da posjeduju kompletne nuklearne arsenale bez ikakvog nadzora, dok se od Irana traži da u potpunosti demontira svoj program, jednostavno zato što je izvan zapadnog hegemonijskog sistema.
Iranski raketni program također spada u ovu kategoriju. Iran, koji je decenijama bio lišen modernizacije svojih zračnih snaga zbog sankcija, vidi balističke rakete kao jedino dostupno sredstvo odvraćanja.
Za Teheran, zahtjevi za demontiranjem ovih raketa nisu sigurnosna mjera, već pokušaj da ga se lišava prava na odbranu i učini strateški ranjivim.
Treće: Izraelska tvrdoglavost... od sigurnosti do hegemonije
U srži ove krize leži stav Izraela, najtvrdoglavijeg i najmanje sklonog kompromisu. Izrael iranski nuklearni program ne vidi kao upravljivu tehničku prijetnju, već kao strateški izazov svom monopolu vojne nadmoći u regiji.
Stoga su nemogući zahtjevi Izraela: nulto obogaćivanje, demontiranje raketnog programa, prekid veza s regionalnim saveznicima. Ovi uslovi nisu usmjereni na sprječavanje nuklearnog oružja, već na transformaciju Irana u zemlju oslobođenu njegovog utjecaja. Nešto što Washington vrlo dobro zna da je nemoguće, ali koristi kao adut u pregovorima.
Najopasniji aspekt izraelskog stava je to što ne samo da nastoji osujetiti svaki "nepotpun" sporazum, već i namjerava uključiti Sjedinjene Države u direktnu vojnu konfrontaciju pod krinkom "odbrane sigurnosti Izraela", u kojoj bi se troškovi rata prebacili s Tel Aviva na Washington.
Četvrto: Američke garancije... hronična kriza povjerenja
Čak i pod pretpostavkom da su Sjedinjene Države spremne postići sporazum, problem garancije ostaje. Iran ne želi usmena obećanja, već institucionalne garancije koje će spriječiti ponavljanje scenarija jednostranog povlačenja.
Međutim, američki politički sistem, po svojoj prirodi i sklonosti prelaska između suprotstavljenih administracija, nije sposoban pružiti takve garancije.
Iz perspektive Teherana, koja je vrijednost sporazuma koji američki predsjednik može raskinuti političkom odlukom? I koja je svrha strateških ustupaka ako je ovo davanje i uzimanje krhko i vjerovatno će se urušiti sa bilo kakvom promjenom u Bijeloj kući?
Ovaj jaz u povjerenju čini svaki potencijalni sporazum inherentno privremenim, prisiljavajući Iran da pribjegne svojoj poluzi kao sigurnosnoj mreži u slučaju otkazivanja sporazuma.
Peto: Nedostatak međunarodne uloge i erozija referentnih tačaka
Ovu situaciju dodatno komplikuje slabljenje uloge međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija i Evropske unije. Nakon vojnih napada na Iran 2025. godine, međunarodni sistem se činio nesposobnim da preuzme bilo kakvu stvarnu odgovornost, jačajući iransko uvjerenje da "međunarodni legitimitet" djeluje s očiglednom selektivnošću.
U ovom kontekstu, regionalna posredovanja od Omana do Katara i Turske postaju samo pokušaji obuzdavanja eksplozije, a ne rješavanja uzroka krize. Nedostatak međunarodnog okvira koji garantuje čini sve pregovore krhkim, a svaku eskalaciju podložnom izmicanju kontroli.
Šest: Neuspjeh pregovora... predviđena opcija?
S obzirom na sve navedeno, neuspjeh pregovora ne čini se malo vjerojatnim. Zapravo, moglo bi se tvrditi da neke strane, posebno u Tel Avivu, klade se na to, paralizirajući Iran za pregovaračkim stolom, a zatim ga okrivljujući za neuspjeh, otvarajući put opravdavanju vojne eskalacije i reproducirajući narativ o „iranskoj prijetnji“ kao egzistencijalnoj prijetnji.
Iran je, sa svoje strane, svjestan ove zamke i stoga pazi da izgleda fleksibilno bez ugrožavanja svojih principa. Istovremeno, međutim, spreman je za scenario kolapsa i pregovore smatra paralelnim putem, a ne alternativom, jačanju odvraćanja.
Razgovor o pregovorima ne negira činjenicu da opcija rata ostaje. Dvanaestodnevni rat 2025. godine i direktni američki napadi postavili su opasan presedan koji je razbio dugogodišnje tabue. Dok je nivo eskalacije opao, osnovna struktura koja ga je stvorila ostaje netaknuta.
Američki pristup zasniva se na "miru kroz snagu", što je u suprotnosti s iranskim pristupom "snaga kao garancija mira". Ova fundamentalna kontradikcija znači da bi svaka pogrešna procjena ili bilo kakva proračunata provokacija mogla eskalirati u širu konfrontaciju, čak i ako nije u direktnom interesu Washingtona.
Sedmo: Ko ima koristi od eksplozije?
Što se tiče interesa, rat se ne čini najboljom opcijom za većinu međunarodnih ili regionalnih aktera, s izuzetkom Izraela i njegovog lobija koji ga podržava. Washington zna da bi potpuna konfrontacija s Iranom bila ekonomski i vojno skupa i da bi otvorila više frontova od Perzijskog zaljeva do istočnog Mediterana.
Što se tiče Irana, uprkos njegovoj spremnosti za konfrontaciju, on zna da bi rat nametnuo velike domaće i ekonomske troškove. Stoga je situacija suspendirana između kontrolirane eskalacije tenzija i zaustavljenih pregovora, čekajući odlučujući trenutak.
Kriza između Irana, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela nije kriza centrifuga ili stepena obogaćivanja, već kriza definicije: šta znači suverenitet u nejednakom međunarodnom sistemu? Da li je to jednako zakonsko pravo ili privilegija koju sila daje kome god želi?
Dok se ovo pitanje ne riješi, pregovori će ostati u začaranom krugu, a prijetnja rata će se i dalje nadvijati kao sredstvo pritiska.
Uhvaćena između iranskih prava i američke i izraelske nepopustljivosti, regija se nalazi na historijskoj raskrsnici: ili sporazum koji priznaje novi odnos snaga, ili eksplozija koja potvrđuje da logika sile ostaje de facto vladar međunarodnog poretka.
Your Comment